Nadogradnja kosti vilice predstavlja hiruršku proceduru neophodnu u slučajevima nedostatka vilične kosti, a za potrebe ugradnje zubnih implanata. Nadogradnja kosti se može vršiti kako u donjoj, tako i u gornjoj vilici.
Uzroci resorpcije kosti vilice
Defekti alveolarnog nastavka viličnih kostiju najčešće nastaju kao posledica resorpcije kosti zbog inflamacije oko korena zuba. Takođe, oni mogu biti rezultat gubitka kosti u toku vađenja zuba, odnosno traume.
Sa aspekta statičkog planiranja i optimalnog rasporeda za kasnije protetsko zbrinjavanje, vrlo često se nalaze na mestima idealnim za ugradnju implanata.
Nadogradnja kosti vilice – Indikacije za zahvat
U slučajevima kada nije moguće postići primarnu stabilnost implanta u alveolarnoj kosti iznad, odnosno ispod granice defekta, indikovano je popunjavanje defekta koštanim autotransplantom ili zamenicima prirodne kosti.
Koštani transplant se integriše u kost, pa predstavlja svojevrsni kalem i dodatni izvor minerala koji pospešuje osteogenezu – novo formiranje kosti, odnosno njenu revitalizaciju. U slučaju njegove primene, implantacija se odlaže za najmanje šest meseci.
Za nadogradnju vilične kosti koristi se:
Autotransplant telo uvek najbolje prihvata jer je u pitanju sopstveno tkivo pacijenta. Budući da je autogeni koštani transplant potpuno biokompatibilan, rizik od odbacivanja je sveden na minimum.
Ova hirurška intervencija se izvodi u lokalnoj anesteziji ili analgosedaciji, što je čini bezbolnom za pacijenta.
Kako se vrši nadogradnja kosti vilice?
S obzirom na to da se nadgradnjom povećava volumen kosti u svim dimenzijama, mukoperiostalni režanj se mora mobilisati presecanjem periosta. Cilj ovog postupka je ušivanje režnja za palatinalnu stranu reza bez tenzije.
Kada rekonstrukcija defekta ima za cilj nadoknadu visine alveolarne kosti, treba primeniti koštani autotransplant u vidu bloka, a preostale prazne prostore ispuniti granulama veštačke kosti ili spongiozom.
Ovakav transplant bi trebalo prekriti komercijalnom resorptivnom membranom ili periostom kao autotransplantom.
Primenom membrane, sprečava se urastanje mekih tkiva kroz postojeće šupljine između granula. Pri tome, površina kosti postaje glatka, pa se i periost lako odvaja u drugom aktu za vreme ugradnje implanta.
Kada se koštani defekt popuni granulama i ne prekrije membranom, granule imaju tendenciju migracije kroz periost, čak i u sluzokožu. To znatno otežava odlubljivanje periosta u vreme implantacije.